Prevođenje općih tekstova s i na engleski je puno kompleksniji posao nego što se misli. Zbog jednostavnosti gramatike i svakodnevne izloženosti pojedinca ovom jeziku bilo putem televizije, radija, interneta ili drugih medija stječe se dojam da svatko „zna engleski“, pa se stoga može i baviti prevođenjem u nedostatku posla u struci. No, već takvo promišljanje svakog dobrog poznavatelja engleskog jezika dovodi do zaključka o tome koliko takav pojedinac zapravo nije niti svjestan svog neznanja. Prevođenje ne znači englesku riječ zamijeniti hrvatskom ili obrnuto, nego prije svega što zornije i slikovitije prenijeti  značenje i smisao rečenog ili napisanog na ciljani jezik tako da se u potpunosti prenese poruka ili da se slučajno ne dogodi da netko ostane izgubljen u prijevodu. Kako bi shvatili ozbiljnost prijevoda na i s engleskog jezika potrebno je poznavati povijest razvoja engleskog jezika, što i tko je sve utjecao na njegov razvoj, njegovu filozofiju, način razmišljanja ljudi koji je različit od našeg načina razmišljanja, kulturu, preokupacije stanovništva engleskog govornog područja i mnoge druge činjenice.

Engleski jezik je spada u skupinu zapadno-germanskih jezika koji se kao takav počeo koristiti tek u srednjem vijeku u Engleskoj. Danas  se smatra međunarodnim jezikom ili lingua franca  koji se osim u državama Ujedinjenog Kraljevstva, državama Sjeverne Amerike, većem dijelu Kanade, u Australiji, Novom Zelandu Južnoafričkoj Republici govori i koristi u cijelom svijetu za sporazumijevanje i komunikaciju zbog jednostavnije gramatike, posebno zbog gubitka deklinacije imenice i pridjeva. Sve nekadašnje padeže su zamijenila dva padeža, nominativ i saksonski genitiv. Množina se tvori dodavanjem nastavka s ili es na kraj riječi, pa nije potrebno za svaku imenicu znati s kojim nastavkom se tvori množina.  

Staroengleski se koristio  između 450.-1100. nakon Krista na području današnje Velike Britanije kojeg su donijeli Anglosaksonski doseljenici.  Za razliku od današnjeg, staroengleski je imao pet padeža: nominativ, akuzativ, genitiv, dativ i instrumental. Imao je tri broja: jedninu, množinu i dvojinu. Postojao je rod za sve imenice, uključujući i za nežive stvari. Po vokabularu i gramatici je dosta bio sličan njemačkom jeziku, stoga ova dva jezika i pripadaju istoj skupini jezika. No, između njih dolazi do razmimoilaženja početkom srednjeg vijeka i to  nakon što je Vilim Osvajač pokorio engleskog kralja u bitci kod Hastingsa, odnosno, normanskim osvajanjem engleskog kraljevstva. Vilim Osvajač postaje engleskim kraljem 1066. godine te je okrunjen u Westminsterskoj opatiji kao i svi ostali kraljevi nakon njega.  Romanizacija Engleske  je izvršila veliki  utjecaj na razvoj zemlje i jezika jer su se Normani i pokoreni Anglosasi počeli stapati u  u engleski narod,  njihove kulture fuzionirati u jednu kulturu. Za vrijeme vladavine Vilima Osvajača je francuski sve do 14. stoljeća bio službeni jezik administracije i diplomacije, dok je  latinski jezik bio u službi crkve. Engleski su govorili seljaci i neobrazovano stanovništvo, pri čemu su riječi izgovarali na različite načine, pa je postojala velika konfuzija u samom engleskom jeziku. Takav engleski se naziva srednjoengleski, nastao iz staroengleskog nakon otprilike osamdeset godina kojim se govorilo i pisalo oko četiri stoljeća, između 1100. i 1500. godine. Moderni engleski, odnosno verzija engleskog koja nalikuje  današnjem engleskom jeziku nastaje nakon toga u doba Shakespeara. No, tijekom romanske vladavine u Engleskoj u engleski jezik je ukorporirano 10 000 francuskih riječi. Oko 1700 riječi su identične u oba jezika. Tri četvrtine tih riječi se i danas uobičajeno koriste u engleskom jeziku.  Možemo reći da čim govornik engleskog jezika počne učiti francuski, već na samom početku pozna 15 000 riječi.

U razdoblju od 16. do 17. stoljeća engleski jezik ponovno dobiva na značaju i postaje službeni jezik u svim institucijama i školama. Počeo se razvijati standardni jezik od mnoštva dijalekata, jezičnu funkciju je preuzela sintaksa uz korištenje pomoćnih riječi kao što su prijedlozi, pomoćni glagoli. Stvara se izgovorna norma jer su se mnoge riječi izgovarale na različite načine. Razlike seoskog i gradskog te obrazovanog i neobrazovanog stanovništva u Engleskoj se očituju u  govoru i izgovoru. Došlo je do trenda nestajanja seoskih govora. Postojala su glavna dva dijalekatska tipa, odnosno, sjeverni i južni, npr. /ʊ/ odnosno /ʌ/ u riječima kao što je  „love“. Osim toga, nastala je razlika između rotičnog (zapadni govor u kojem se zadržao izgovor glasa r iza samoglasnika, npr. u riječi „car“) i nerotičnog izgovora (istočni govor u kojem se izgubio glas r). U tom je razdoblju utvrđena pravopisna norma na koju su utjecali prijevod Biblije s latinskog kao i jezik i barokna književnost, posebno se tu ističu Metafizički pjesnici i Milton. U razdoblju od 18.do 19. izrađen je jednojezični rječnik Samuela Johnsona kojim se postavio čvršći standard engleskog jezika. Sve to ukazuje na činjenicu da se engleski jezik nije razvijao prirodnim putem poput ostalih germanskih jezika, nego je imao svoj specifičan razvojni put, jezik je standardiziran u kasnijem razdoblju te su se temelji standardnog jezika postavili izradom rječnika i konsenzusom oko toga kakva će biti gramatika, izgovor riječi od kojih je veliki dio bio uvezen iz francuskog i latinskog jezika koji su na engleski jezik ostavili dubok trag za vrijeme romanske vladavine. 

Povijesni razvoj, bogata kultura i tradicija engleskog naroda je nužna za razumijevanje kako bi se moglo pristupiti prijevodima na i sa engleskog jezika jer se duh naroda i njegovo razmišljanje reflektira u samom jeziku.

Engleski je idiomatski jezik, a idiomi su izrazi koji se sastoje od nekoliko riječi koje kao skup imaju preneseno značenje i koje se u hrvatskom ne mogu doslovno prevoditi zbog razlika u kulturi i običajima. Npr. „save for a rainy day“ se ne prevodi kao štedjeti za kišni dan, nego „štedjeti za crne dane“, budući da je kiša u Engleskoj jedna vrlo česta pojava gotovo svakog dana i predstavlja dio svakodnevnice Engleza, kao što kod Eskima imamo vrlo veliki broj riječi i izraza za snijeg. Najčešći glagoli koji zajedno s nekom riječi ili skupom riječi tvore idiom su make, have, be, get, keep, take, go itd. Tako u kombinaciji s određenom riječi poprimaju sasvim drugačije značenje u odnosu na pojedinačno primarno značenje svake riječi, npr. keep up with, go  on, get along itd. Ponekad je nemoguće razumjeti idiome unatoč razumijevanju svake riječi, dakle, oni se moraju razumjeti kao cjelina, odnosno riječi unutar idioma mijenjaju svoje značenje, odnosno riječi dobivaju metaforičko značenje. Engleski je, osim toga, frazeološki jezik, npr. kada se glagol koriste s nekom riječi poprimi neko sasvim različito značenje, npr. call off – otkazati, call on – posjetiti nekoga, pa se takve fraze, kojih ima jako puno, moraju naučiti  napamet bez neke posebne logike.

Stoga možemo zaključiti kako prevoditelj engleskog jezika mora biti jako dobar poznavatelj kulture i tradicije engleskog govornog područja, jer će u suprotnom prevoditi doslovno i prijevod će postati besmislen i nerazumljiv, što svakako nije smisao prijevoda.